Zapravo, svi smo mi govna...

Moram priznati da kao nezainteresirani surfer, onako poput slučajnog turista, tumaram web-om onako bez cilja pa možda naletim na nešto spomena vrijedno, ili bolje reći, vrijedno mojih 200 kuna koje svaki mjesec ostavim našem dragom T-comu.
Na TV-u pljuga, Big Brother, meksička sapunica, nogomet, reklame i tako u krug. da se ubiješ. I onda da nebi morao razbit televizor sjednem za laptop, ubodem žicu i po gasu. Ali gle zajeba... kuda? Šta me zapravo interesira?
Ma, da nebi ispalo krivo, kao ništa me ne zanima, nije tako, zapravo želim nešto šta me vuče malo više od onog svuda oko nas. I onda, jebiga, neznam ni sam šta. Poslovne stvari me u slobodno vrijeme ne zanimaju, politika još manje, razno razni portali, načičkani ko bolesna božićna drvca, sjebani do kraja, ko da ih majka nije voljela. Mislim da se ni sami webmasteri koji ih uređuju, ne mogu snaći u neredu koji su ostavili za sobom. Katastrofa. Bježim od svakog pokušaja razumjevanja tog smeća od banera, linkova, reklama, prije nego dobijem epileptički napad usljed, po zdravlje opasnih animiranih gifova, fleševa, luđačkih boja, odlazim koliko me žice nose, što dalje.
I onda, šta mi preostaje...? Yahoo? Neeee, mrzim taj brouzer iz dna duše. Bljaaak. Google je moj favorit, umjetnost minimalizma, ali ima jedna kvaka koju mi nitko nezna objasniti. Zapravo najrijeđe pronađem ono što tražim, jer mi otvori milijon bezveznih stvari a ona koju trebam je negdnje osamstopedesettisućita po redu.
I onda u tom čušpajzu svega i svačega napikavam ko čorava koka na zrno i pronađem pokoji anonimni biser genijalnih entuzijasta koji ne štede vremena i truda da naprave dobar sajt na koji gotovo nitko ne stiže. To je na žalost surova stvarnost beskrajne šikare koja se zove internet.
Mogao bi čak nazvati svojom malom opsesijom čačkanje po malim nezamijećenim sajtovima hrvatskog govornog područja ili bolje rečeno šireg nam susjedstva s kojim se manje-više razumijemo.
Tu je odavno počela moja mala pustolovina koja me svaki dan odvede u neku bizarnu dogodovštinu, jer ljudi, mene ne zanima konfekcija, toga ima ko šodra. Ja tražim ono o čemu sutra mogu uz jutarnju Coca-colu pričati a da me pola kafića gleda ko da sam popizdio skroz na skroz. A vjerujte mi, toga se da naći, samo treba tražiti.

Šta sam zapravo htio reći...? Zapravo niš. Sutra ću to nastaviti, jer mi se sad jebeno spava i glava mi je prazna ko tikva za Helloween ili kak se to već, jebote, piše - noć vještica, uglavnom.